08/01/2024
Naša prijateljica i sugrađanka, Splićanka Marina ❤️❤️
"Vjerovali ili ne ja ne volim javne nastupe, izlaganja i svjetla reflektora. To je razlog zašto sam se aktivno prestala baviti mnogim plesovima ( koje sam obožavala i u njima bila izvrsna), jer su mi javni nastupi i natjecanja bili prestresni i nisu me nimalo inspirirali.Dapače, iscijedili bi mi radost, jer to je bilo nešto moje, intimno. Potrebna je velika hrabrost ( i ludost) za biti umjetnik, biti ranjiv i gol pred drugima. Ironija je stoga, što je proteklih godina kroz rad za našu udrugu ovakvo izlaganje na radiju, televiziji,novinama, portalima i podkastima postalo moja svakodnevica. Možda ćete pomisliti da sam neiskrena kad ovo kažem i zaključiti da bih onda trebala reći ne na medijske pozive. Slažem se da bi to bio logičan i najlakši put.
Sigurno lakši od stresa, nerviranja, preispitivanja, nesigurnosti, samokritičnosti, nelagode, mučnine, povraćanja i tableta za smirenje koji su zbog pristajanja na takvu izloženost postali sastavni "ritual" moga rada u zajednici.
Zašto to onda radim? Mazohizam? Ego trip? Glupost?
Mozda ima dijelom i svega toga... Stalno se to pitam.
Ali to radim zato što u dubini moga bića neki glas sa stopostotnom sigurnošću kaže - to je tvoj put. Te stvari se trebaju čuti, o tome treba govoriti, o tome treba govoriti iz srca, iz iskustva. Bez cenzure. To će pomoći ljudima. I - i dan ti je taj neumorni brbljavi jezik upravo s tim razlogom.
Svjesna sam da i ovo može zvučati narcisoidno...ali zaista nije. Puno mi je to veći križ, nego radost. To najbolje znaju moji bližnji i kolege koji ovu priču guraju uz mene ( iako prividno nevidljivi, svojim izborom).
Kad sam pred 10 godina dala svoj prvi intervju na temu boravka na psihijatriji, to je bilo jako teško i dramatično iskustvo. Reakcije nisu bile pozitivne, dapače. Posebno mojih najbližih. Zaobilazilo me se na cesti, na poslu...prošla sam kroz brojne sumnje o svojoj motivaciji i izborima i još uvijek ih prolazim. Mislim da je to dobar znak. Važno mi je da se ne uzoholim i razbahatim, jer tad ne vidiš ništa drugo osim vlastitog odraza. A ja volim vidjeti druge. Naporno je živjeti u Marinacentričnom sustavu.
Ali svaki čovjek koji mi se zbog nekog nastupa sa suzama obratio, koji me zagrlio govoreći hvala ti što govoriš i za mene, što znam da ipak nisam sam, što pokazujesš da je moguć i taj put, što i meni mičeš sram i osjećaj bezvrijednosti i poraza...mi daje snagu za dalje, zato to i dalje radim i znam da ima smisla. Takvi mi susreti daju vjetar u jedra i pokazuju da nisam zabrijala i otišla nekom stranputicom.
Ovakve nominacije me iskreno zbunjuju i stresiraju, ali onda se sjetim da ću zbog njih i veće vidljivosti još više ljudi koje boli zaista srcem susresti. Zato vrijedi.
Zato hvala na ovoj nominaciji osobi koja me kandidirala, hvala žiriju koji me stavio među ovih 5 vrhunskih ljudi/inicijativa. Počašćena sam, i zahvalna što mi toliki divni ljudi dopuštaju da budem njihov zastupnik i glasnogovornik. Dabogda me prestali pozivati i nagrađivati, ako će to znači da je biti (ne)normalan, iskren čovjek sa smijehom i suzama i vriskovima koji je iskreno tu za sebe i druge ( koliko može) postala uobičajena svakodnevna stvar za koju ne treba posebno pljeskati.
Dotad, hvala Tportal.hr na inicijativi da pruži medijski prostor ovim važnim temama i ljudima koji kroz svoja područja nastoje učiniti pozitivnu promjenu.
Hvala novinaru Damir Petranović na ovom izvrsnom članku.
"
'Psihijatrija je mračan prostor o kojemu se ne govori', naslov je intervjua koji je 2014. Slobodnoj Dalmaciji dala Marina Vidović, tada 36-godišnja Splićanka kojoj je taj potez preokrenuo život naglavačke. Radilo se o hrabrom koraku: u javnosti se dotad r
