16/08/2021
Debeli luta i piše iz - Moldavije (1): Kišinjev, Naruto i naše velikopopovićko pleme
Kada su mi rekli da poslom moram do Moldavije, pomislio sam: "Šta ću ja, dođavola, tamo?". Uvijek prokazana Moldavija, slijepo crijevo Evrope, nit' tamo, nit' ovamo. A, onda sam polako počeo da se radujem tom putu i toj destinaciji. Odmah sam to u glavi svrstao kao egzotični turizam, jer ko bi otišao tamo ako nije entuzijasta ili ima nekoga posla ili mu je tetka Moldavka.
Čitav put od Beograda do Kišinjeva je kao da putujete Vojvodinom u beskonačnost. Čak i taj potez kroz Rumuniju gdje idete uz obronke planina podsjeća na Frušku goru.
O Rumuniji drugom prilikom, sada nam je Moldavija epicentar priče. Došli smo do granice, znakovi kraj p**a se nisu mijenjali. Sve je i dalje bilo na rumunskom, samo što se cesta promijenila.
Sve je bilo na nižem standardu od Rumunije, infrastruktura je u teško lošem stanju. Mislio sam da ću, kada izađem iz autobusa na ulice Kišinjeva, da zadržim drhtavicu, da ću početi da mucam ili nešto slično. Tup-tup, tup-tup... Tup-tup, tup-tup... Još veći horor od starog novosadskog p**a.
Interesatno je to što skoro na svakoj raskrsnici i skretištu za moldavska sela stoji krst ili Isus Hrist u nekoj vrsti kapele. Moldavci su definitivno pobožan narod, to se zaključuje već na pola sata od ulaska sa graničnog prelaza Leuseni.
Zgrade ni na pomolu. Ravnica, vinove loze i pšenična polja. Kako kad, vidite neka razbijena sela u daljini. Nakon sat vremena vožnje, ukazuju se neka velika zdanja na rubovima brda. Jasno se nazire Kišinjev.
Bili smo smešteni u jednom hotelu koji se nalazio na blagoj periferiji grada. Nismo znali kako se zove taj kraj, pa smo mu dali ime Velikopopovići, jer smo ispred smeštaja našli jedan pab gdje služe pivo sa tim imenom.
Valuta je Lei, ali nije onaj isti kao u Rumuniji. Moldavci primaju taj rumunski, dok njihova braća preko granice ni ne pomišljaju da odrade reciprocitet po tom pitanju.
Komunikacija sa lokalnim stanovništvom je noćna mora. Ne zato što nisu srdačni. I te kako su ljubazni i možete svakome da priđete na ulici sa pitanjem za neke smernice, samo što ćete jako rijetko da dobijete odgovor.
Skoro niko ne koristi engleski jezik. Niti ga razumije. Kod nas, i automehaničar Mićko iz Surdulice će vas shvatiti šta mu govorite, ali ne zna da vam odgovori. Krenuće da radi nešto rukama kao Naruto.
Kod njih ni taj segment ne postoji osim u nekim ekstremnim situacijama. Recepcionarka, za koju se odmah za obavezno uzima da vlada engleskim, nije znala da sastavi normalnu rečenicu.
Jedan konobar nam je bio oaza engleskog i komunikacije, upravo u onom lokalu gdje smo pili Velikopopović pivo. Kažu, češko je, ali se puni u Moldaviji, pa ga i svojataju zbog toga.
Nismo htjeli da koristimo odmah taksi, iako smo već u načelu shvatali da cijena ne može biti velika. Odlučili smo da odemo javnim prevozom do centra Kišinjeva iz naših Velikopopovića.
Karta je koštala četiri Leija, što mu dođe otprilike nekih 25 dinara. Uredno je sve i nikakvih problema nema po tom pitanju.
Kako smo se približavali centru, sve modernije je grad izgledao. U jednom momentu smo shvatili da je Kišinjev sasvim jedan normalan i pristojan evropski grad.
Bulevar Stefan Cel Mare, koji se proteže kroz čitavu srž mjesta, čini žilu kucavicu glavnog grada Moldavije. Tu se već ne osjeća komunizam u toj mjeri koliko u Velikopopoviće.
Dva ogromna parka okružuju nacionalnu Skupštinu i to je jedan od segmenata gdje im apsolutno pružam ruku. Čuvaju to lijepo, nema jednog papirića i prilično su disciplinovani što se tiče higijene.
Čak ćete naići na neke elemente koji će vas dosta podsjetiti na Beograd. Ulica koja ravno vodi iz parka ka donjoj strani grada ima jednu kaldrmu koja neodoljivo liči na Skadarliju, a i lokali sa strana su tu.
Ipak, zamjerku ako bih imao, onda bi to bio izostanak nacionalne kuhinje. Nešto što uvijek praktikujem kada dođem u stranu zemlju, jeste da jedem njihovu hranu.
Ušli smo u jedan lokal kišinjevske Skadarlije gdje nas je konobar odmah opomenuo da ništa od specijaliteta koji su upisani u meniju nije dostupno. Nema.
Onako, maše rukama, pokušava da nam objasni zašto nema, ali naše razočarenje je već preveliko da bi mi ulazili u dalje polemike. Na kraju, naručujemo picu. Kao djeca na slavljima.
Znate ono kad odrasli znaju šta je dobro, naručuju sve neke opasne stvari, a vi ste u fazonu: "Picu i koka-kolu". E, tako smo i mi. Samo zato što nismo imali drugog izbora.
Pre toga smo pitali već u dva lokala - isto nije bilo. Kao da su taman prije našeg dolaska sve te dobre stvari pojeli. A, i to što smo željeli da naručimo od "domaće" hrane, možemo da naručimo u bilo kojoj zemlji.
Na nas osmoro, tri pice. Brzo je to otišlo, iako bi vam moje kolege rekle da je brzi nestanak hrane sa stola bio usko povezan sa mojom halapljivošću, ali to ne može biti istina. Ili može. U svakom slučaju, prošlo je, idemo dalje, moramo gledati budućnost.
Nakon toga, sledio je put ka smještaju. Taksi je bio realna opcija... Samo u našim glavama. Nikako ne možete da dobijete taksi. Četiri p**a smo se hvatali telefona kako bi zvali sve moguće taksi službe, ali nijedna nema vozilo za vas.
Na kraju, vratili smo se ponovo trolom i pošten da budem, nisam vidio nikada zgusnutiji red vožnje. Ta linija 22 koja vozi do Velikopopovića ide na svakih četiri do pet minuta i nema greške. Brza je i efikasna.
Drugog dana smo već otišli u potragu za suvenirima. Da mi je neko rekao da ću toliko da tražim magnete za frižider po glavnom gradu jedne evropske države, ne bih mu vjerovao. A, nisam smio da se vratim bez njih, jer bi mi naudili i ugrozili zdravlje prijatelji, porodica i kolege.
Mjenjačnice imate bukvalno na svakom ćošku, a kurs moldavskog leija se mijenja iz dana u dan. Pada i raste, ali nisu to neke drastične razlike. Gledajte da ih sve ponovo razmijenite u evre kada se budete uputili izvan Moldavije.
Kafići su lijepi, uvijek puni, vrve od života, pa ga eto još jedan segment koji podsjeća na Beograd. Samo što mi je ostala jedna nedaumica u onom žamoru: Zbog čega većina ljudi priča r***im jezikom kada Rumuni čine većinsko stanovništvo?
Znakovi i smjernice su na rumunskom, imena i prezimena su rumunska, sve je na rumunskom, a ljudi i dalje pričaju r***im? Objasnili su mi kasnije da je to ostalo od sovjetskog vremena i da se nametnulo kao prvi izbor kod govora.
Konobarica mi je objasnila da je više do toga ko šta preferira i kako ti tvoj uži krug prijatelja "navlači".
Noć je i drugog dana pala, taman za po još jednu čašicu nečega, pa da se spava, jer pred nama je put za Tiraspolj, zvanično glavni grad pokrajine Transnistrije, a nezvanično glavni grad države Pridnestrovlje. Šta? Pitate se kako to?
Država u državi, entitet koji nije prihvaćen osim od nekih nepriznatih zemalja. Tako je. Tamo je sve drugačije od kišinjevske Moldavije. Pišem o tome u nastavku. Do tada, pozdravlja vas Debeli.
Miloš Bećagović
