Sve što ste oduvijek htjeli znati o Odžaku, a niste smjeli da pitate

01/11/2023

ILIJA JUKIĆ, DIPLOMAT, POLITIČAR I PUBLICIST (Donji Svilaj kraj Odžaka, 10. 4. 1901 - London, 18. 2. 1977.)

(U petak 27. oktobra/listopada u prostorijama Male vijećnice u Odžaku u organizaciji Centra za kulturu Odžak i Hrvatske matice iseljenika održan je znanstveni skup o dr. sc. Iliji Jukiću - hrvatskom diplomati, političaru, znanstveniku i publicisti rođenom u Donjem Svilaju kraj Odžaka. Bio je to ujedno prvi znanstveni skup ikada održan u Odžaku. U komentarima imate linkove koji će vam pružiti podrobnije informacije.)

"JUKIĆ, Ilija, diplomat, političar i publicist (Donji Svilaj kraj Odžaka, 10. IV. 1901 — London, 18. II. 1977). Nećak Luke Jukića, atentatora. Gimnaziju završio 1921. u Banjoj Luci, diplomirao 1924. na École libre des sciences politiques u Parizu te, prema nekim navodima, na Pravnom fakultetu u Beogradu. Vježbenik je u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine SHS 1924–28, zatim službuje u londonskom poslanstvu. Povučen je 1932. u Beograd i 1934. otpušten (V. Maček) pa se zaposlio u zagrebačkom Uredu za osiguranje radnika »Merkur«. Politički je još na poč. 1920-ih djelovao u Hrvatskoj težačkoj stranci. Vjerojatno 1931. počinje izvješćivati A. Trumbića i Mačeka o stajalištima beogradskih i inozemnih čimbenika. Posebice održava vezu s J. Krnjevićem i R. W. Seton-Watsonom. Osim što je 1937. postao vanjskopolitičkim urednikom Hrvatskoga dnevnika, potkraj 1930-ih bio je Mačekov savjetnik za međunarodne odnose i osobni izaslanik (London, Budimpešta, Sofija), a nakon ulaska u vladu i šef njegova potpredsjedničkoga kabineta. Na poč. 1940. zakratko je imenovan izvanrednim poslanikom i opunomoćenim ministrom u Santiagu, zatim u veljači načelnikom Odelenja za štampu u jugoslavenskom Ministarstvu inostranih poslova, gdje je od svibnja te godine bio pomoćnik ministra. Na vanjskopolitičkom se planu prije napadaja na Jugoslaviju zauzimao za popuštanje Osovini do trenutka pogodnoga za prelazak na stranu Velike Britanije. Osuđujući ustaški režim, sa svojega je položaja u izbjegličkim vladama nastojao smanjiti utjecaj velikosrpskih političara, a s umjerenijima je u nekoliko navrata pokušavao stvoriti »seljačko-demokratski blok« kako bi se pod britanskim pokroviteljstvom mogla uspostaviti ravnoteža snaga i suradnja između hrvatskih domobrana, partizana i četnika. Umirovljen je u listopadu 1943. nakon što je s B. Čubrilovićem pokušao Purićevu »činovničku« vladu i njezina ministra vojske D. Mihailovića zamijeniti koalicijom mlađih političara. Budući da nije uspio ni u strategiji suzbijanja komunista uključivanjem njihovih predstavnika u postojeći sustav i diplomatskim približavanjem Sovjetskomu Savezu, naposljetku je na poč. 1945. predložio da se na mjesto – po njegovu sudu – popustljivoga Šubašića imenuje general Borivoje Mirković. Razišavši se, međutim, s Krnjevićem, nastavio je promicati zamisao o demokratiziranoj Jugoslaviji (s republičkim vojskama i SRH proširenom na dijelove Srijema i Bačke) kao geopolitički uvjetovanu kompromisnomu rješenju hrvatsko-srpskih odnosa, pa je 1963. u Stanstedu pristupio Demokratskoj alternativi (I. S. Ivanović i dr.). Na tom je tragu i veći dio njegovih publicističkih prinosa. U dokumentiranoj je studiji Tito between East and West (1961) raščlanio blokovsko laviranje Titova režima upozorivši na trajne ideološke spone sa Sovjetskim Savezom. Knjiga Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda (1965) popularno je zamišljen, no i u historiografiji primijećen pregled s naglaskom na kontroverzijama 1930-ih i 1940-ih te nespojivosti hrvatskih maksimalističkih zahtjeva sa »životnim činjenicama«. Smjenu A. Rankovića i prethodne gospodarske prijepore opisao je u knjižici Kriza Titova režima i Titove Jugoslavije (1966), a tekućim je zbivanjima posvetio i sedam sveščića Pregleda (1970–1972) u kojima prekorava Krnjevića i B. Jelića, ali i pokazuje dobro poznavanje prilika u svijetu i domovini te podupire hrvatsko reformističko vodstvo. Zapaženo djelo The Fall of Yugoslavia (1974) opsežan je prikaz politike kneza Pavla, kraljevskih vlada, Saveznika i partizana u II. svjetskom ratu, nastao na temelju vlastitih sjećanja i službenih izvora. Njegovom je burnom recepcijom u iseljeničkim krugovima potaknuta i oštro intonirana knjižica Guranje hrvatskog naroda (1975). — Pišući u časopisima, novinama i zbornicima, centralistički je poredak osudio u Hrvatu (1924–25) i Hrvatskom listu (1925), a u Bankarstvu (1929) i Obzoru (1929) javljao se stručnim člancima o gospodarskoj krizi, platnoj bilanci, valutnim sustavima i središnjim bankama. God. 1934. u nakladi je udruge »Demos« (S. Budisavljević, V. Vilder, Svetozar Ivković, J. Gašparac i H. Krizman) urednik i glavni autor revije Pogledi na savremena pitanja koja je slijedom Masarykovih realpolitičkih ideja promicala »izgradnju političke svijesti i mišljenja kao uvjet narodnog napretka«. U periodicima Hrvatska revija (1934–37), Obzor (1934, 1936–37), Hrvatski dnevnik (1936–39), Hrvatski namještenik (1937), Hrvatski radiša (1937), Radnik (1938) i Pravica (1940) tumačio je europsku politiku sa stajališta usklađivanja interesa zapadnih demokracija i »malih država«. Komunističkim je pak strujanjima među radništvom suprotstavljao koncept države blagostanja i socijalne politike HSS, o čem je tiskao i brošuru Putevi hrvatskih privatnih namještenika (Zagreb 1936). Njegove su izjave za II. svjetskoga rata objavljene u listovima Manchester Guardian (Manchester 1942), Službene novine Kraljevine Jugoslavije (London 1942), Bazovica (Kairo 1943) i Glas naroda (New York 1943), a sjećanja, političke prosudbe te polemike s A. Smith-Pavelićem, Milanom Blažekovićem, B. Radicom, J. Kušanom i dr. u novinama i časopisima Hrvatski glas (Winnipeg 1949, 1954–55, 1957, 1959–60, 1963), New York Herald Tribune (Pariz 1949), Hrvatska riječ (London 1959), Review (London 1960), Hrvatska revija (Buenos Aires 1957, 1963, München 1974) i Washington Post (1974) te u zbornicima Za demokratsku alternativu (London 1976) i Stepinac mu je ime, 2 (München—Barcelona 1980). Nedokumentirano se navodi kao slobodni zidar (I. Mužić). Jukićeve je dnevničke zabilješke u Hrvatsku 1980-ih prenio Lj. Boban te se u sklopu njegove ostavštine nalaze u supruge Branke. Potpisivao se šiframa i pseudonimima I. J., J., Verus, John Robertson and Co. (u dopisivanju).

DJELA: Tito between East and West. London 1961. — Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda. London 1965. — Kriza Titova režima i Titove Jugoslavije. London 1966. — Pregled, 1–7. London 1970–1972. — The Fall of Yugoslavia. New York—London 1974. — Guranje hrvatskog naroda u novu, strašnu katastrofu, opasniju od one, koju je doživio u prošlom ratu i poslije njega. London 1975."

(Izvor: Hrvatski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: Jukić, Ilija. Autor natuknice Filip Hameršak, 2005.)

30/10/2023

IN MEMORIAM DEDO HALILOVIĆ, 1946-2023.

Prilog 1
Promašeni penal (Priča o Dedi Haliloviću - metalostrugaru i jednom od najboljih fudbalera odžačkog "Jedinstva"). Iz dobojskog "Glasa komuna", 26. april 1972. godine, autor S. Petrović. Članak smo dobili zahvaljujući Anđelku Starčeviću iz Modriče.

Prilog 2
Tuzlanska zonska liga 1968/69., 29. kolo. Dedo je svojim pogotkom riješio pitanje prvaka. Članak smo dobili zahvaljujući Anđelku Starčeviću iz Modriče.

03/07/2023

INTERMEZZO

Zanimljiva stara krstača na pravoslavnom groblju u Donjoj Dubici kraj Odžaka.

Na njoj čitamo:

USP. RAB.
BOŽIJI
OVDE POČIV
TELO
POK. PANTE
DRAGIĆA
KOJI JE
SE PRESTAVI
3/XII. DEC. 1898 G.

(Usp[okojeni] rab božji / Ovde počiv[a] telo pok[ojnog] Pante Dragića / Koji je se prestavi[o] (arhaično za: umro) 3./XII dec[embra] 1898 g.)

27/06/2023

TRAGOM JEDNOG ZAPISA ILI PO GROBLJIMA I MEZARLUCIMA ODŽAČKOG KRAJA

Krenuli smo tragom zapisa Milana Lj. Borojevića iz njegove knjige „Hronika sela Donja Dubica“ (Beograd-Šamac, 2004. g.) koji se odnosi na epizodu o carigradskim begovima, braći, Đulagi i Ališanagi i njihovim beglucima u Donjoj Dubici kraj Odžaka s početka XX vijeka (str. 32-33. knjige). O tome smo nedavno objavili prilog na ovoj stranici u dva nastavka. Naročito nas je zaintrigirala Borojevićeva rečenica u kojoj on tvrdi, citiramo: „Begovi su sahranjeni u Odžaku i doskora se znalo za njihove grobove.“, pa smo pokušali da pronađemo njihova posljednja prebivališta. Pošli smo od toga da bi begovi trebali biti sahranjeni na najstarijem postojećem odžačkom groblju koje se nalazi uz džamiju i koje se danas zove Šehidsko mezarje. Nažalost, osim izvjesnih sumnji i nagađanja nismo mogli da nađemo nikakav validan trag koji bi konkretno upućivao na autorovu tvrdnju. A, i kako bi, avaj, većina tih starih nišana (biljega) ispisani su, naime, arapskim pismom (a osmansko-turskim jezikom), a niko od nas nije upućen u te stvari.

Isto se, otprilike, odnosi i na posljednje prebivalište Stefana Pište koji je nakon smrti begova (Đulaga: 1903., Ališanaga: 1904. g.), iz Pešte bio poslan od austro-ugarskih vlasti da preuzme upravu nad begovskim imanjima. Podsjećamo, pred svoju smrt, 1916. godine, po Borojevićevim riječima, on je, kao katolik, izrazio želju da bude pokopan na pravoslavnom donje-dubičkom groblju, citiramo: „„Kada sam mogao s tim ljudima da radim i živim, mogu s njima i u njihovom groblju da mirujem.“ Njegova želja je ispunjena. Kada je umro sahranjen je u to novo groblje kod stare crkve.“ Osim jednog kamena (dio ikonostasa ili oltara?), što je jedino što je ostalo od stare dubičke crkve (nova je izgrađena 1911. g.), smještenog, nekako, centralno na malom dubičkom groblju, ni tu nismo uspjeli (pro)naći nikakav konkretan materijalni dokaz vezan za iznesene podatke. Što, opet, nikako ne mora da znači da Borojevićeve tvrdnje nisu tačne, naprotiv. Od tih događaja prošlo je više od jednog stoljeća i na ovom historijski izrazito turbulentnom području nije rijedak slučaj da pojedini materijalni tragovi vremenom, jednostavno, iščeznu, pa čak i kad je riječ o grobovima.

Na kraju smo svratili do odžačkog mezarja u Proleterskoj ulici (Sokak Puzića) i fotografirali posljednje prebivalište legendarnog pjevača narodne muzike iz Odžaka, Mehe Puzića, od čije se smrti nedavno navršilo 16 godina, a o čemu smo na ovoj stranici takođe pisali.

Tako smo se taj dan pošteno nahodali po grobljima i mezarlucima odžačkog kraja.

25/06/2023

Na današnji dan (25. 6.) prije šesnaest godina preminuo je Meho Puzić, poznati pjevač sevdalinki i narodnih pjesama iz Odžaka.

"Meho Puzić, rođen 24. jula 1937. u Odžaku kao Mehmed Puzić, je bio jedan od najpoznatijih intepretatora bosanske sevdalinke.

Imao je tri brata, Adema, Bahriju i Mustafu te tri sestre, Neiru, Raziju i Bahriju. Brat Bahrija je također bio pjevač, a zajedno su snimili i dvije pjesme: “Pjevaj brate” i “Ko čaršijom konja jaše”.

Prije profesionalne muzičke karijere bio je zidar. Svoj prvi album snima 1966. godine. Na njemu su se našle 4 pjesme od kojih “Mehmeda majka budila” postaje pravi hit.

Toma Zdravković mu je 1969. napisao pjesmu pod nazivom “Majko, majko”, a otpjevao ju je u duetu sa suprugom Hankom.

Ukupno su mu objavljena 8 studijska i 4 kompilacijska albuma i niz singlova.

Preminuo je 25. juna 2007. godine, držeći za ruku svoju suprugu Hanku, a sahranjen je na starom mezarju (Sokak Puzića) u Odžaku."

(Citirani izvori: internet stranice Sevdalinka.info i Wikipedia.org)

https://www.youtube.com/watch?v=jZ1cMf1-tEc

Label and copyright: Jugoton-Croatia Records & Meho PuzicPo licenci Jugoton-Croatia Records doohttp://www.goldprodukcija.comhttps://www.facebook.com/pages/Go...

20/06/2023

Iz knjige "Hronika sela Donja Dubica" autora Milana Borojevića u dva nastavka prenosimo vam priču o braći Đulagi i Ališanagi, carigradskim begovima i njihovom begluku u Donjoj Dubici s početka 20. vijeka. Ujedno vas molimo, ako znate nešto više o grobovima ovih begova (spominju se u tekstu!) da nam to javite.

PRIČA O CARIGRADSKIM BEGOVIMA ĐULAGI I ALIŠANAGI I NJIHOVOM BEGLUKU U DONJOJ DUBICI (dio II)

"Austrougarska vlast posumljala je da je to poručeno ubistvo od Ališanage, kako bi se dočepao imanja. Zato je zajedno sa braćom Golubović odveden u istražni zatvor, gdje je nakon šest mjeseci umro. Begovi su sahranjeni u Odžaku i doskora se znalo za njihove grobove.

Marko i Anto Golubović osuđeni su na po četiri godine zatvora. Biroš Jovo Stanišić, koji je prisustvovao ubistvu bega Đulage, naredne noći se oženio Marom Stević iz Crkvine, koja je odmah počela da radi na pustari.

Poslije pogibije bega Đulage i Ališanagine smrti u zatvoru, austrougarska vlast preuzima begovsko imanje i postavlja za upravnika Stefana Pištu iz Pešte, mada mu je Janoš Pešpek pravio podvale, kako bi za upravnika doveo Pištu Imru. Kao upravnik Stefan Pišta ostao je sve do 1916. godine, kada se razbolio i umro. Prije nego što će se razboljeti, zamolio je Maru Stanišić da ga odvede na dubičko groblje. Pošto mu se dopalo, izjavio je da želi da bude sahranjen u tom srpsko-pravoslavnom groblju. Kada mu je Mara rekla da je to zaista srpsko-pravoslavno groblje, on je rekao da to zna: „Kada sam mogao s tim ljudima da radim i živim, mogu s njima i u njihovom groblju da mirujem.“ Njegova želja je ispunjena. Kada je umro sahranjen je u to novo groblje kod stare crkve.

Poslije Stefanove smrti upravitelj je postao Imre Pišta i tu dužnost obavljao do 1918. godine. Nakon uspostave države Srba, Hrvata i Slovenaca, digao se narod. Napali su begovu pustaru, porušili je i spalili. Vlast je zemlju podijelila seljacima, onima čija je i ranije bila ili onima koji su je tražili. Svi oni koji su dobili zemlju, osim onih koji su je prodali ili mijenjali, ostali su njeni vlasnici. Istina, jedan dio zemlje je putem arondacije došao u posjed zadruge, odnosno, poljoprivrednog dobra."

Korištena literatura:

Milan Lj. Borojević "Hronika sela Donja Dubica", Šamac-Beograd, 2004., str. 33.

16/06/2023

Iz knjige "Hronika sela Donja Dubica" autora Milana Borojevića u dva nastavka prenosimo vam priču o braći Đulagi i Ališanagi, carigradskim begovima i njihovom begluku u Donjoj Dubici s početka 20. vijeka. Ujedno vas molimo ako znate nešto više o grobovima ovih begova (spominju se u tekstu!) da nam to javite.

PRIČA O CARIGRADSKIM BEGOVIMA ĐULAGI I ALIŠANAGI I NJIHOVOM BEGLUKU U DONJOJ DUBICI (dio I)

"Prema sjećanju Mihaila Stanišića koje je naslovljeno (sic!) na izvornu priču njegovih roditelja - nekim sultanovim fermanom (dekretom) u Donju Dubicu su bili upućeni begovi Đulaga i Ališanaga iz Carigrada. Rođeni su bili u Carigradu: Đulaga 1853. a Ališanaga 1855. godine. Sultan im je dodijelio 300 hektara zemljišta na Begluku. Bio je to prostor između puteva kroz Papučiju (centar do raskrsnice „Borota“ - Gora (sic!) Dubica do Samardžića kuća - pravac pored okućnica Ilijaševića, Jazvića i Zrakića - put kroz Papučiju kod kuća Ivana i Paje Jazvića). Drugi dio ovog kompleksa nalazio se na Pustarskoj (sic!) Meri.

Begov konak, sa svim gospodarskim i pomoćnim objektima, nalazio se na sredini Begluka. Prilazilo mu se iz centra Donje Dubice, od kuće Jove Stanišića. Nijedan od braće nije bio oženjen, a posluga i pomoćno osoblje bili su ljudi i žene iz Gornje i Donje Dubice.

Kmetovi su im bili Cvijan Borojević, Stevo Jelić, Marko (Mitra) Goranović i, glavni i posljednji, Marko zvani Markić Jazvić, svi iz Donje Dubice. Beg Đulaga nije simpatisao kmeta Cvijana Borojevića, tako da je prema njemu bio strog. Čak ga je u ledene kišne dane gonio da se penje na visoko jasenje i kreše granje, očekujući da se oklizne i smrtno strada.

Jovo Stanišić je bio biroš na begovom imanju. On je obavljao mnoge poslove u krugu begovskog ekonomskog dvorišta. Beg Đulaga je bio jedna vrsta siledžije. Otimao je zemlju od seljaka i tako proširivao svoje posjede. Na taj način je bio zauzeo parcele zvane Zabrana.

Kako je već rečeno, ni Đulaga ni Ališanaga nisu bili oženjeni. Od seljaka, pravoslavaca i katolika, koji su se javno ženili, tražili su da im dovedu mladu da prvu bračnu noć provede sa njima. Nema podataka koliko je takvih slučajeva bilo, ali se pričalo da su mnogi sklapali brak tajno - bez svadbe i veselja. Tako je mlada bila pošteđena begovske sile i orgija.

Mogle su se primijetiti neke nesuglasice između begovske braće. Tako je Ališanaga, koji je bio bolji karakter, na Đulagine drskosti otvoreno reagovao. Vrijeme je prolazilo, a kmetovi i drugo osoblje sve su više cijenili Ališanagu. Više su mu vjerovali i prema njemu se prijateljski odnosili. Netrpeljivost među begovima je tinjala. Gajili su želju u sebi da bi onaj drugi čim prije nestao, kako bi se naslijedilo begovsko bogatstvo. Čak je Ališanaga jednom prilikom pozvao Jovu Stanišića, i uz puno povjerenje, obećao mu dati toliko zlata koliko teži djevojka na koju stavi ruku - samo da ubije Đulagu. Jovo to nije prihvatio, ne samo radi toga što se plašio da će biti otkriven i da će morati da ode na robiju.

Braća Marko i Anto Golubović iz Gornje Dubice, koji su radili na begovoj pustari, trebali su određenog dana da pođu na sjetvu pšenice. Zakasnili su, radi čega je beg Đulaga ošamario Marka više p**a. I dok je beg šamarao Marka, njegov brat Anto, koji je to posmatrao sa strane, zgrabio je lijevču sa kola, udario bega Đulagu po glavi, oborio ga na zemlju, a zatim su oba Golubovića nastavila da ga tuku. Kad je beg vidio da su riješili da ga ubiju, molio je da ga ostave u životu, ali milosti nije bilo. Nisu odustali sve dok nije izdahnuo. Bilo je to 15. septembra 1903. godine."

(Nastaviće se!)

Korištena literatura:

Milan Lj. Borojević "Hronika sela Donja Dubica", Šamac-Beograd, 2004., str. 32-33.

06/06/2023

NIZ (DUGO) POLJE IDU, BABO, SEJMENI (I JEDNOG ODŽAČANINA TJERAJU)

U knjizi „Ljubioča priča“ Milorada Vidovića iz jedne zapisane legende saznajemo kako seljani sela Lažipolja (današnja lokacija Dugo Polje/Botajica) turskoj potjeri odaju jednog bjegunca iz Odžaka. Identitet Odžačanina ostaje nepoznat, ali se iz zapisa može razaznati razlog njegova bijega, kao i to kako se bijeg završio. Vrijeme događanja je, po autorovim navodima, XIX vijek. Mi vam ovdje dajemo na uvid preslikani ulomak upravo tog dijela priče (str. 256.). Kompletnu priču, takođe kao preslik, prilažemo u komentaru uz ovu objavu.

Korištena literatura:

Milorad Vidović: „Ljubioča priča“, Pričanje broj 84: Legende Miće Vračevića, str. 255-257., Dugo Polje-Botajica, 2019.

25/05/2023

Spomen-kosturnica partizanskih boraca koji su izgubili živote za oslobođenje odžačkog kraja od fašizma u 2. svjetskom ratu. Tačan broj poginulih pripadnika partizanskih jedinica nikad nije utvrđen, po slobodnim procjenama, u bici za Odžak poginulo ih je između tri i pet hiljada. Spomenik se nalazi u odžačkom parku.

25/05/2023

78 GODINA OD OSLOBOĐENJA ODŽAKA U 2. SVJETSKOM RATU - 25. MAJ 1945 - 25. MAJ 2023.

17. dana nakon što je službeno kapitulirala nacistička Njemačka i 10 dana nakon što je 2. svjetski rat zvanično završen u Jugoslaviji, 25. maja 1945. godine, odžački kraj konačno je oslobođen od fašizma, nakon više od mjesec dana teških borbi. Bila je to ujedno i posljednja bitka u 2. svjetskom ratu. Na današnji dan, tačno 78 godina od tih ratnih zbivanja, donosimo vam dva teksta koja opisuju te događaje. (Jedan tekst smo iz knjige prekucali u ovaj post, a drugi možete otvoriti na priloženom linku u ovom postu. Ujedno vam skrećemo pažnju na naše ranije objave u vezi s ovom temom na našoj stranici, a tiču se novinskog feljtona Ante Cigljevića pod naslovom "Posljednja bitka u Evropi 1945.", koji je u nekoliko nastavaka izlazio u "Večernjim novostima" 1978. godine.)

„U trouglu koji čine rijeka Bosna i Sava i planina Vučijak, u dobro utvrđenom sistemu odbrane nalazile su se jače ustaške formacije pripadnika 12. i 15. ustaško-domobranske divizije. To je područje koje je obuhvatalo naselja: Odžak, Srnavu, Potočane, Vrbovac, Svilaj Donji, Svilaj Gornji, Novi Grad, Dubicu Gornju, Dubicu Donju, Prud, Balegovac i Mrku Adu, čiji je centar rukovođenja i utvrđenja bila Vlaška Mahala sa zloglasnim Petrom Rajkovačićem i drugim ozloglašenim ustaškim zlikovcima.

Od 19. aprila 1945. godine na ovom terenu razvijale su se teške borbe između jedinica 25. divizije NOV i ustaških jedinica, tako da su 28. aprila ustašama bile presječene sve odstupnice desnom obalom rijeke Save prema Bosanskom Brodu. Ali, kako je 25. divizija NOV morala da krene u sastav 2. armije prema zapadu, to su ih zamijenile jedinice 27. divizije u čijem sastavu su 16. muslimanska, 19. birčanska i 20. romanijska brigada, kao i 14. brigada 53. divizije sa jednim divizionom artiljerije. Tu je Posavsko-trebavski odred, koji je jednim bataljonom uključen u direktnu borbu na frontu, dok su druga dva bataljona sa 20. romanijskom brigadom ne položaju od Mrke Ade do Bosanskog Šamca, čiji je zadatak bio da spriječi proboj neprijatelja preko rijeke Bosne.

I mada je kapitulirala fašistička Njemačka i kvislinška Nezavisna Država Hrvatska, ustaški zlikovci se nisu predavali, nego su uz velike žrtve koje su imali, pružali žestok otpor sve do 25. maja 1945. godine. Vođene su teške borbe, ali se nije moglo uspjeti bez upotrebe avijacije pa su sedam aviona bombardovala neprijateljska uporišta, koja su u temelju razorena. U redovima neprijatelja je nastupila opšta panika i dezorganizacija.

Pošto je 24. i 25. maja 1945. godine izvršen opšti napad, a 20. romanijska brigada i bataljoni Posavsko-trebavskog NOP odreda forsirali rijeku Bosnu i napali neprijatelja duž lijeve obale rijeke, zajedničkim snagama likvidiran je neprijatelj. Dva dana kasnije, 26. i 27. maja 1945. godine, nastavljeno je čišćenje terena od neprijateljskih grupa.“

Korišteni izvori:

- Milan. Lj. Borojević. „Ogledalo pamćenja i zahvalnosti“ (preko Esad Tihić: Posavsko- trebavski odred“, str. 301-307.), str. 90-91., Šamac, 2006.
- "Uloga 16. muslimanske brigade tokom bitke za Odžak 1945. g.", Internet stranica: Bosnae.info, 25. juni 2017., autor nepoznat.

Oslobođenjem Sarajeva i angažmanom 2. armije u sjevernoj Bosni, Jugoslavenska armija je do kraja aprila 1945. godine oslobodila gotovo kompletno područje Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom sitnih džepova gdje su otpor još uvijek pružali ostaci četnika i Hrvatskih oružanih snaga. Na prostoru B...

20/05/2023

KAKO JE ULICA ALIJE ŠIRBEGOVIĆA DOBILA IME

Jedna od najkraćih ulica u Odžaku nosi ime Alije Širbegovića. Na jugu se prostire od ulice Redže Porobića, koja je dijeli od Ulice XVI muslimanske brigade, pa se diže uzbrdo, sjeverno, do početka nekadašnje Titove ulice, današnje Aleje mira. Duga je svega stotinjak metara. Da bismo objasnili kako je ta ulica dobila ime, potrebno je da se vratimo na prethodnu objavu sa naše stranice. Kada su, dakle, skojevci Hasan Džananović i Nazif Omerbašić izvršili atentat na ustaškog satnika Derviša Ljucu, za njima je organizovana potjera. O tome u knjizi piše sljedeće:

„Ljucini čuvari su krenuli u potjeru, trčali su niz ulicu u kojoj je bila kuća Alije Širbegovića u kojoj se nalazila skrivena jedna partizanka. Ona je vidjela ustaše, pomislila je da idu prema njenom skrovištu pa je na njih bacila bombu, ali su ustaše ušle u dvorište i u kuću gdje su ubile i nju i Aliju Širbegovića. Zaključak ustaša bio je da su tako likvidirale izvršioce napada na njihovog viteza Ljucu.“ (1.)

Dakle, po svemu sudeći, ta partizanka (kojoj ni jedan nama poznati izvor ne navodi ime) i Alija Širbegović kod koga se ona skrivala, bili su „kolateralna šteta“ atentata na satnika Ljucu.

Zahvaljujući jednom internetskom izvoru uspjeli smo doznati da je Alija Širbegović rođen 1902. godine u Odžaku, da mu je otac bio Husein te da je nastradao 1944. godine u Odžaku (3.). Budući da je pao kao žrtva rata, skrivajući partizanku, odžačke opštinske vlasti su nakon 2. svjetskog rata kratku ulicu koja leži izmedju Ulice Redže Porobića i čaršije nazvale njegovim imenom.

"Off the record" (Neslužbeno):

Pokušali smo da doznamo na kome mjestu se nalazila kuća u kojoj je živio Alija Širbegović. Usmene informacije koje smo dobili u vezi s tim oprečne su, zato se ne usuđujemo otvoreno izaći s tim podatkom. Sve što ćemo ovdje dalje (iz)reći vezano je isključivo za razne usmene izvore, te vas molimo da te podatke uzmete s rezervom, budući da nemamo nikakvih konkretnih pisanih, odnosno dokumentovanih dokaza vezanih za to.

Postoji mogućnost da Alija Širbegović nije rođen u Odžaku, kako to prijavljuje dokument koji smo pronašli na internetu, nego u Tarevcima (kod Modriče). Živio je u Odžaku sa svojom suprugom Razijom Bajraktarević, koja je inače bila iz Bosanskog Šamca. (Ostaje nejasno da li je imao svoju vlastitu kuću ili je unajmljivao kuću u Odžaku.) Alijin brat treba da je Hajro (Huseina) Širbegović iz Tarevaca, rođen 1919. g., koji je prošao ratni put u nekoliko partizanskih brigada (2.), a jedno vrijeme poslije rata bio i predsjednik opštine Modriča. (Interesantno je da se u Muradbegovićevoj knjizi „Hronika događaja iz NOB-e u Tarevcima“ nigdje ne spominje Alija Širbegović!) Alijin sin Muharem rođen 1937. g. umro je i sahranjen je u Bosanskom Šamcu 2022. g. uz mezar svoje majke (4.). Alijina kćer Behija, udata Hasanbegović, živi sa suprugom u Sarajevu. Ostaje nejasno gdje je pokopan sam Alija.

Postoje izvjesne indicije da se kafana u kojoj je izvršen atentat na satnika Ljucu nalazila na brdu s desne strane današnje Ulice Alije Širbegovića gledano prema sjeveru. Tu je naime bila kuća Ive Čurčića koji je po nekim izvorima u prizemlju svoje kuće u to vrijeme držao gostionicu. Džananović i Omerbašić su nakon atentata, po svemu sudeći, strčali niz dotično brdo, odnosno ulicu i pobjegli jugo-zapadno, prema Jakešu, odnosno Dugom Polju, odakle su, vidjeli smo, prebačeni u Tarevce, na desnu stranu Bosne, a potom u partizane. Ustaška potjera je, pucajući za njima, naletjele tačno na kuću u kojoj je živio Širbegović, partizanka koja se tu skrivala pomislila je da traže nju i konačan rasplet znamo. (U to vrijeme u Tarevcima su se skrivali i njegovali ranjeni partizani i partizanke iz XVI vojvođanske divizije (2.) - Tarevci su inače bili „crveno“, odnosno partizansko mjesto, kako bi se to reklo, par exellence! - tako da postoji mogućnost da je po toj liniji i Alija prihvatio jednu partizanku kod sebe u Odžak.) S obzirom na navedene okolnosti ostaje nejasno kako Alija Širbegović nije bio upoznat sa akcijom koju su izveli Džananović i Omerbašić. Pojedini usmeni izvori idu tako daleko da tvrde da on i dotična partizanka nisu slučajne žrtve proizašle iz te akcije, nego da su direktno i sami učestvovali u njoj. Bilo kako bilo, okvirnu priču i okolnosti koje su dovele do pogibije Alije Širbegovića znamo, kao i to zašto jedna malena ulica u Odžaku nosi njegovo ime. (Sve eventualne nove, upotrebljive informacije i dokaze u vezi s ovim događajima objavićemo na ovoj stranici. Shvatite to, ujedno, i kao poziv na saradnju.)

Korištene knjige:

1. Živko Tadić i Milan Lj. Borojević: „Knjiga drugova - otrgnuti od zaborava“, (odlomak o Muji – Mujkanu Čelikoviću koji je priredio Nadir Porobić), str. 80., Šamac, 2008.
2. Hakija Muradbegović: „Hronika događaja iz NOB-e u Tarevcima“, str. 149. i 241., Đakovo, 1970.

Internetski izvori:

3. Spisak Bošnjaka, Muslimana, poginulih u NOB-i https://www.makroekonomija.org/drugi-svetski-rat/spisak-bosnjaka-muslimana-poginulih-u-nob-u/
4. „Avaz“ (rubrika Smrtovnice) https://digital.avaz.ba/smrtovnica/muharem-sirbegovic/51823

5. Nekolicina usmenih izvora

09/05/2023

ATENTAT NA SATNIKA DERVIŠA LJUCU U ODŽAKU

Na 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom (u 2. svjetskom ratu), javljamo vam se s jednom interesantnom epizodom iz povijesti Odžaka koja ima nešto od filmske uzbudljivosti i napetosti karakteristične za nekadašnju kultnu akcionu tv-seriju „Otpisani“. Riječ je o atentatu na ustaškog satnika Derviša Ljucu koji je po zadatku bio poslan iz Slavonskog Broda u Odžak.

Taj događaj se zbio, najvjerovatnije, početkom maja (eventualno, krajem aprila) 1944. godine. (U knjizi iz koje koristimo prvi citat nigdje se ne navodi godina kada se ovaj događaj odigrao. Citat iz druge knjige upućuje na događaje vezane za mjesec maj 1944. godine. U prvoj citiranoj knjizi satnik Ljuca je iz Cazina, a po drugoj iz Bijelog Polja u Sandžaku.)

U knjizi pod naslovom „Knjiga drugova - otrgnuti od zaborava“, autora Živka Tadića i Milana Lj. Borojevića, u odjeljku koji je posvećen odžačkom mujezinu Muji - Mujkanu Čelikoviću (1921-1963.), poznatom i kao „crveni hodža“, o toj epizodi se kaže sljedeće, citiramo:

„Po nalogu Ante Pavelića u Odžak dolazi njegov, tada najmlađi, vitez Derviš Ljuca, rodom iz Cazina, sa zadatkom da vrbuje i opredijeli muslimanski živalj Odžaka za ustaški pokret. Odžački skojevci su se pripremali da izvrše atentat na ovog ustaškog viteza. Kada je Ljuca u kafani, u sred Odžaka, obezbijeđen svojom pratnjom, ispijao jutarnju kafu, u kafanu je, po dogovoru sa skojevcima, ušao hodža Mujkan Čeliković, popio kafu i na čas izašao na stražnja vrata, osigurana zasunom, koja je pri povratku u kafanu samo pritvorio, pozdravio prisutne, izašao kroz glavni ulaz i brzo se udaljio prema već pripremljenom skloništu. Nešto kasnije u kafanu kroz zadnja vrata ulazi pripremljeni Nazif Omerbašić, a ustaša Ljuca, naslućujući opasnost, istrčava iz kafane tražeći zaštitu svojih čuvara. Međutim, tamo ga hicima dočekuje skojevac Hasan Džananović i smrtno ga ranjava. Omerbašić i Džananović bježe na rijeku Bosnu gdje ih čeka veza preko koje odlaze u partizane.“

Iz knjige „Hronika događaja iz NOB-e u Tarevcima“, autora Hakije Muradbegovića, saznajemo da su se Nazif Omerbašić i Hasan Džananović nakon tog događaja obreli u selu Tarevci (kod Modriče), citiramo:

„Kasnije je uspostavljen još jedan punkt za vezu (između partijskih organizacija u naselju i partizana u šumi, naša opaska) koji je smješten u centru sela u kući Hajre Bungura. Rukovodilac ovog punkta bio je H. Dedić Fehim iz Modriče. Stalni kuriri u ovom punktu bili su: Mešanović Rizah, Omerbašić Nazif i Džananović Hasan (2).“ A nešto niže, u fusnoti na kraju stranice, stoji sljedeće, citiramo: „(2) Hasan Džananović je prebačen iz Dugog Polja u Tarevce. On je nekoliko dana ranije, po direktivi OK KPJ za Trebavu, uz pomoć Nazifa Omerbašića ubio u Odžaku satnika, viteza Ljucu Derviša iz Bijelog Polja (Sandžak), kojeg su ustaške vlasti iz Broda poslale sa zadatkom da pridobije odžačku legiju i da smiri nesuglasice koje su postojale između legije i ustaša.“

Korištene knjige:

- Živko Tadić i Milan Lj. Borojević, „Knjiga drugova - otrgnuti od zaborava“, (materijal za tekst o Muji Čelikoviću prikupio Nadir Porobić), str. 79-80., Šamac, 2008.
- Hakija Muradbegović, „Hronika događaja iz NOB-e u Tarevcima“, str. 174., Đakovo, 1970.

(U sljedećem javljanju objasnićemo vam kako je, odnosno, zašto je jedna ulica u Odžaku dobila ime po Aliji Širbegoviću, a što ima (in)direktne veze s ovim prikazanim događajem.)