06/01/2024
ADIS HOPOVAC 6 godina "star"
dijete cija krv je ugradjena u temelje RS
Hopovac Adis rodjen 1986 godine u Zecovima kod Prijedora.
Sin Ismeta i Hajre Hopovac.
Mjesto ”boravka” selo Zecovi, opstina Prijedor.
Dakle, star 38 godina, diplomirani inzenjer rudarstva.
Ozenjen sa ”Lejlom” profesoricom matematike i otac dvoje djece.
Da, mogla je prica o Adisu da bude bas onakva kakvu sam i napisao uz manje razlike ali....ta bolna prica je sasvim drugacija.
Za to su se potrudili velikosrpski krvnici iz susjednog sela Rasavaca.
Oni su krv i malo neduzno tijelo Adisa Hopovca ”starog” 6 godina ”ugradili” u temelje takozvane RS koja je gradjena na genocidu, zlocinima, protjerivanju, silovanju.
Zajedno sa Adisovom krvlju te krvlju njegovog brata Ibrahima koji je bio dvije godine stariji, kao i sa majkom Hajrom, nanom Ajkom, amidzom Hajrudinom te sa jos 3688 nevinih muslimana i katolika opstine Prijedor postavljan je temelj RS u kojoj su nesrbi gradjani treceg i cetvrtog reda.
Svako jutro bi mali Adis ustajao kada i njegov brat Ibrahim. Zajedno bi nesto doruckovali a onda.....?
Onda bi Ibrahim sa djecom iz komsiluka krenuo u skolu. Adis bi stajao na avliji svoga dida Huse te pogledom pratio radosnu i razdraganu djecu.
Cuo ih je Adis dok su isli preko Hamzine bare, pa ivicom Hamedove njive te prelazili na Okanovo brdo.
Nije se Adis micao sve dok djeca ne bi ”nestala” na onom velikom putu koji vodi prema skoli.
Onda bi Adis uzimao svoj bicikl sto mu ga babo Ismet kupi te se vozao po didovoj avliji.
Avlija je bila velika i prostrana pokrivena zelenim ”tepihom” koji je stitio Adisa i onda kada bi padao sa bicikla.
Dok je majka Hajra nesto u basti radila, nane Ajka bi sjedili u hladovini i budnim okom pratila svaki Adisov pokret.
A kada bi Adis vozeci se na biciklu prosao pored stale i pojete znala je nana Ajka da ce on kod dida Huse.
”Mali” covjek rastom ali velikog srca, castan i posten sjedio je Huse u hladu i pleo sepete, trnke, pravio grablje i vile te se pripremao za petak kada je bio pazarni dan u Prijedoru.
U noci izmedju 29 i 30 aprila su velikosrpske vojne i policijske postrojbe okupirale grad Prijedor.
Na vlast su dosli samopostavljeni velikosrpski nacionalisti koji su tako preuzeli grad i sve ustanove kao i kontrolu nad stanovnicima opstine Prijedor od kojih je vecina bila muslimani i katolici.
Od tada je poceo pakao prijedorskih nesrba.
Naselja sa nesrpskom vecinom su izolovana od grada. Stanovnistvo je zivjelo u okruzenju velikosrpskih vlasti i bili izlozeni represalijama istih.
Petak, pazarni dan u Prijedoru postao je nesto nedostupno za nesrbe.
Tako su vlasti lagano ali sigurno gusile nesrbe.
Oni nesrbi koji su imali gdje i koji su imali cime napustali su grad uz posebne dozvole koje su izdavane od velikosrpskih vlasti.
Obruc smrti se svakodnevno stezao ok mjesta gdje je vecinsko stanovnistvo bilo nesrpsko.
Unaprijed pripremlje plan etnickog ciscenja, genocida i progona nesrba Prijedora funkcionisao je besprijekorno.
Vec od prvog dana okupacije velikosrpske vlasti su hapsile i na ”saslusanja” odvodile one koji su bili na vlasti nakon sto su izabrani na demokratskim izborima.
Ubijanje, ciscenje i genocid prijedorski je tekao u kontinuitetu.
Uz pomoc procetnickog krila ”JNA” i zlocinca Arsica izvrseni su napadi na Kozarac i Hambarine.
Na taj nacin su strateski vazne saobracajne komunikacije bile pod kontrolom okupatora.
Komunikacije koje su koristene za potrebe vojske koja je ”branila” srpsku nejac progoneci neduzne Hrvate u Hrvatskoj sa vjekovnih ognjista.
A onda je doslo vrijeme da se prijedorska opstina etnicki ocisti. Okuparorskim vlastima na raspolaganju su bile na hiljade do zuba naoruzanih pripadnika vojske, policije kao i cetnickih dobrovolljaca iz Srbije.
Etnicko ciscenje nesrpskog stanovnistva izvodjeno je u etapama prema vec razradjenim planovima.
Nakon ”ciscenja” su nesrpska naselja bila "cista" od zivota.
Tjela ubijenih civila su se mogla naci svugdje.
Na hiljade neduznih civila je zatoceno u velikosrpskim kazamatima koje su nam ”nase” komsije pripremile po uzoru na nacisticke logore uz male inovacije nacina i sredstava za mucenje.
Tog cetvrtka 23 jula 1992 godine, mali Adis se probudio i kao obicno izasao na avliju.
Naravno sa svojim biciklom.
A onda...onda su se krvolocne zvijeri u uniformama takozvane srpske vojske i policije dali i krvavi pir.
Ubijen je Adis, njegov brat, majka, nana, amidza kao i vise od 150 neduznih civila sela Zecovi i nekoliko stotina civila sela Carakovo.
Tijelo malog Adisa u sumrak istog dana pronasao je otac Ismet koji je zajedno sa jos nekoliko prezivjelih muskaraca pokopao svoje najmilije a zatim pomogao ostalim komsijama i rodbini da ucine isto sa svojima.
Adisov bicikl ”ofarban” neduznom krvlju jednog djeteta je ostao na avliji.
Nakon nekog vremena kada je Adisov otac Ismet iz Kureva se spustio do svoje kuce, bicikla vise nije bilo. Kao ni bilo cega sto se moglo opljackati.
Neki ”komsija” koji mozda ni svjestan nije bio krvave istorije Adisovog bicikla je odnio bicikl svojoj djeci da se na njemu vozaju.
Krajem 2023 godine za Adisovu smrt i smrt jos preko 150 civila medju kojima vise od 40 zena i djece osudjena su perorica ratnih zlocinaca koji su tri decenije nakon sto su pobili i protjerali nevine komsije zivjeli slobodno.
Osudjeni su na sramotnih 59 godina zatvora.
Slobodni su oni i danas osim jednog osudjenog. Ostali su pobjegli u ”majcicu” Srbiju gdje su ubice djece, koljaci, silovatelji postali heroji koji mladu srpsku omladinu uce ”patriotizmu”.
A za pet dana ce okupatorske velikosrpske vlasti ”proslaviti” Adisovu smrt i smrt 3673 nesrpska civila Prijedora te na desetine hiljada nesrpskih civila sirom tvorevine nazvane RS .
Temelji te tvorevine izgradjeni su na krvi nevine djece.
Slaviti smrt necije djece mogu samo oni koji u sebi nista ljudsko nemaju.
Cejko Kahteran
Zecovi,Prijedor
