06/07/2019
LAĐOM I ČUNOVIMA PO STARIM STAZAMA
Jedan od rezultata projekta „Život na granici BiH/CG - stare staze bezvremenog nasljeđa i tradicije“ bilo je i obnavljanje kulturne baštine u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Tako je, pored rekonstrukcije starih dokova na rijekama Trebišnjici i Zeti, izrađeno i po deset tradicionalnih čamaca. U Trebinju ih zovu lađama ili barkama, a u Nikšiću čunovima i oni danas predstavljaju novu turističku ponudu ova dva komšijska grada.
Za jednog Miku iz Krša znali su da kažu da „ne skače nego leti! A takvih je u tom Trebinjskom naselju bilo mnogo jer su Kršani, „od malih nogu“, skakali sa kule koju je, ispod Krša na obali Trebišnjice, Austrougarska napravila i njome zatvorila sjevernu kapiju grada Trebinja. Tako su oni hrabro, i bolje nego iko drugi, sa svoga skakališta izvodili skok zvani "lasta". Nekad, toliko bi se zanijeli, da ne bi znali šta se oko njih dešava. Jednom se desilo da je jedan Kršanin, Mika mu je bio nadimak, s "kule" poletio u zrak. Kada je bio na vrhuncu svog leta ispod sebe je ugledao lađu. Nabrzinu, elegantnu i tešku "lastu" je pretvorio u nižerangirani skok "na noge" i, udarivši petama u krmu, uspio je da preživi trenutak opasnog mladalačkog zanosa. Sličan motiv opisao je trebinjski književnik Brato Pavlović u svojoj knjizi "Skok s kule" i trebinjsku lađu i hrabrog skakača spasio od zaborava.
Još od XVII vijeka Trebinjci se interesuju za izgradnju raznih tipova i modela barki i lađa. Ranije, lađe su predstavljale sredstvo za rad. Posebno u vremenu kad je na Trebišnjici bilo profesionalnih ribara i onih koji su rječne resurse koristili u građevinarstvu vadeći pijesak sa dna ove, nekada najveće evropske ponornice.
Ali, sa vremenom, i izvan tih funkcija, lađe su postale statusni simbol. Istovremeno, te drvene barke za odmor i rekreaciju, dobile su prepoznatljivu formu pa i naziv "trebinjska lađa". Za razliku od onih četvrtastih, teretnih, koje su imale veću nosivost, ali manje manevarske mogućnosti, trebinjska lađa bila je pojam elegancije, brzine i okretnosti!
Tim lađama, u ljetnom periodu, svakodnevno su na svoja imanja i svoje ljetnikovce u polju ispod Trebinja plovili stanovnici Starog Grada. Praksa veslanja i rashlađivanja na Trebišnjici posebno se razvila u vrijeme vladavine Austro-Ugarske. Tada su se na najljepšim mjestima na rijeci mogli vidjeti oficiri i službenici sa svojim damama, koje se od jakog sunca, sjedeći na krmi, štite suncobranima.
Lađa se gradila i kao porodično prevozno sredstvo jer se u nju moglo ukrcati dvoje odraslih ljudi i nekoliko djece tako da su se, posebno u julu i avgustu, rijekom vozale cijele porodice, zastajući na jazovima, malim riječnim vodopadima. Ili krstareći od gradskog kupališta na Banjama do onog na Begovom kolu pa i nizvodno, prema Rupama, Dugom i Seferovcu. Lađe su se, poslije "zimskog sna", na rijeku iznosile, na "Mala vrata" ispod današnjeg Muzeja Hercegovine ili na riječni pristan kraj mejtefa u Starom gradu.
Početkom 20. vijeka razvijen je model lađe za rekreaciju sa dva vesla. Trebinjskim lađama svoj specifični stil i „liniju“ davali su majstori-stolari kojih je, tada, bilo dosta u Trebinju. Tako je i izrada lađa bila vezana za najmaštovitije majstore, ali i za pojedine majstorske porodice. Posebno se pamte lađe koje je gradio Pepo Venijer, a u sjećanju zaljubljenika u Trebišnjicu ostala je uska, a brza lađa "Žoslen" koju je, u svom podrumu, napravio Rajko Bokić, profesor francuskog jezika u trebinjskoj gimnaziji.
Najčvršća i sa najboljim plovnim karakterstikama bila je lađa Bora Smrzlića. Najbolji veslači na Trebišnjici bili su dr Uglješa Anđelić i Pavle Smrzlić, a najviše vremena u lađi provodio je Huka Miladinović ribareći po rijeci „na muhu“.
Poseban odnos prema lađama imali su stanovnici Starog Grada – „Kastelčani“. Na lokalnu Olimpijadu (takmičenje u malom fudbalu) koja se održavala na riječnom ostrvu čiji ime je bilo „Sicilija", doplovili bi u „flotili“ svojih lađa.
Početkom 80-ih godina prošlog vijeka poznati jugoslavenski i bosanskohercegovački arhitekta Vuk Roganović je, uređujući obale Trebišnjice, isprojektovao i malu marinu, riječni dok, na izlazu neladašnjeg hendeka koji je opasavao Stari grad Trebinje. Ovaj Trebinjac, i sam dobar veslač i plivač, na taj način je želio da vrati trebinjsku lađu tamo gdje joj je mjesto govoreći da je „rijeci najbolje društvo galeb, lađa i riba“. Međutim, već tada lađa i lađar su polako odlazili na neka druga mjesta i na ukroćenoj Trebišnjici 2017. godine ostala je samo jedna lađa, a trebinjsku marinu Trebišnjica je odavno prekrila muljem. Danas, zahvaljujući projektu „Život na granici BiH/CG - stare staze bezvremenog nasljeđa i tradicije“ trebinjska lađa ponovo mami svojom elegancijom. Dok njena vesla udaraju riječnu modroplavu obrazinu, lađa vodi putnika rijekom Trebišnjicom da osjeti njen miris i svježinu i, pri tom, sagleda arhitekturu ovog grada i njegove spomenike iz vode. Moguće da će, pri tom, taj putnik namjernik, kog danas zovu turistom, moći da shvati kako se osjećao jedan Trebinjac koji se 1909. godine svojoj ženi prvi put udvarao na lađi. Tada, taj u ovoj priči bezimeni, ali bitan čovjek, pričao je vitkoj Trebinjki o Maltezovu kolu i Banj Viru, ubjeđivao je da skače bolje od onog Mike sa početka te priče. Skočivši sa lađe, prevrnuo je i lađu i svoju djevojku pa se njoj to dopalo. Danas, njihov unuk živi daleko od Trebinja, ali se svake godine vozi po Trebišnjici u gumenom čamcu i priča svojoj sada već odrasloj djeci o njihovom pradjedu i njegovom skoku. Ove, 2019. godine on će, po prvi put, svoju ženu voziti u toj lađi ili barki, pričati o svom djedu koji je iz nje skočio u Trebišnjicu. A, ako ima išta djedovo u sebi i on će skočiti da zaokruži porodičnu priču i razmisliti da svoju porodicu odvede i do rijeke Zete, do Nikšićkog polja, u kom priča o čamcima koje zovu čunovima traje od onog vremena kada je ova dolina bila isprepletan rimskim putevima.
Priča o Zeti isto je sjetna kao i ona o Trebišnjici jer je i ova rijeka, čovjeka radi, prezidana i ukroćena hidrocentralama. Čun je, kao i lađa u Trebinju, zaboravljen još od onih davnih vremena kada je prestala stvarna potreba za prevozom tim malim tradicionalnim čamcem koji je prevozio ljude i njihove proizvode.
Danas, čun je dah prošlosti, turistička atrakcija i proizvod koji turistima pruža priliku da nastave svoje „vodeno putovanje“ koje je počelo na rijeci Trebišnjici. I baš kao i Trebinjac koji će svoju porodicu povesti tom bosanskohercegovačkom rijekom i on, stasiti Nikšićanin na privremenom radu daleko od svog rodnog grada, godinama sjetu za rjekom Zetom potiskuje sjećanjima na svoju baku. U tim trenucima, kada pritisak modernog života postaje snažan, on je ponovo šestogodišnji dječak dječak koji sa bakom 1966. godine, prvi put miriše rano jutro na rijeci i, kroz sumaglicu ljetne rose, odlazi na pijacu da upija zvukove života. Mnogo godina kasnije, posao ga je vodio širom svijeta i uvijek je obilazio pijace u pokušaju da pronađe zvukove i okuse svog djetinstva. Međutim, nalazio ih je samo na onom jednom mjestu na koje se vraćao svake godine sa svojom porodicom. Ali, nije mogao svojoj djeci i ženi da priča o ukusima svog djetinstva jer kako pričati o bojama jutarnjeg neba koje se ogleda u Zeti, mirisu rijeke u ranim ljetnim jutrima? Kako jasno opisati miris bakine ruke koja ga miluje po obrazima dok ih djed čunom vozi do pristana? I kako išta ispričati bez čuna? A danas, 53 godine nakon što ga je djed prvi put vozio čunom, i on, po prvi put, vozi svoju ženu tim čamcem i pokušava joj na engleskom da pojasni kako se to lovi riba na Zeti, kako je djed koristio dajak, štap za pokretanje čuna. I žena ga je sve shvatila i rekla mu da joj je tek sada jasno zašto godinama obilazi pijace i šta, u stvari, on traži. Čun je bio dio slagalice koji mu je godinama nedostajao. I kada su prošli pored mjesta gdje je nekada bila jedna velika vrba, a prije hidrocentrale i opsan vir, sjetio se te duboke vode i vira punog ribe. I pričao svojoj porodici kako nikada nije smio da ode da lovi ribu na viru jer su odrasli pričali da je na tom mjestu Car koji je pravio Carev most uskočio za svojim sinom i nikada ga niko više nije vidio. Danas zna da je to bila legenda koju je, moguće je, smislio sam crnogorski kralj Nikola. Prema legendi ovaj vladar je naredio da se most koji se pravio u blizini pozlati, a kažu da je to urađeno tako što su graditelji u stubove mosta uzidali zlatnike. A neki od tih zlatnika su, nespretnošću jednog majstora, upali u taj vir pa je sam kralj mora da naredi da se zlatnici ne traže jer se jedan neimar i utopio, Ali, za djecu je to bila bajka koju je trebalo istražiti pa se ova legenda njegovala dugo godina da se djeca ne bi približavala tom viru. A danas, isto kao i onaj unuk iz Trebinja kome je lađa bila razlog da se vrati tamo gdje je sve počelo, i ovaj bakin junak koji se plašio vira na Zeti priča priču koja će se opet prepričavati. Ne kao Careva, ali opet zlata vrijedna.
