12/07/2024
Pustolovine jednog Zadobarca // Već sam pisao o mom šukundjedu Miji Grčiću – Ogloju (1887. - 1974.) iz Zadobarja te njegovim putešestvijama po Bliskom istoku za vrijeme Prvog svjetskog rata. U slobodno vrijeme odlučio sam pronaći koji podatak više pa sam se tako obratio i Ratnom arhivu te Vojnom muzeju u Beču kao i nekim austrijskim i mađarskim povjesničarima koji su se, među rijetkima, bavili tom tematikom. Uz pomoć nekih od njih došao sam do skice okvirnog ratnog p**a tih postrojbi koje su, između ostalih, sačinjavali i naši Hrvati, a među njima i moj šukundjed. Krenimo redom.
U rujnu 1915. otomanski ministar rata Enver Pasha se obraća austro-ugarskom veleposlanstvu u Konstantinopolu (koji tada još nije nosio današnji naziv Istanbul) s molbom za vojnu pomoć u nadolazećem pohodu na Sueski kanal kojeg kontroliraju Britanci. Monarhija na Bliski istok odlučuje poslati dvije bitnice brdskog topništva i oko osam stotina vojnika, zajedno s pratećim postrojbama te vojnim orkestrom. Prema nekim navodima, među sviračima je bila i skupina mađarskih Roma.
Ekspedicija sastavljena od Mađara sa zapovjednim mjestima u Budimpešti i, danas slovačkim, Košicama te nešto pripadnika ostalih naroda iz ugarskog dijela carstva, uključujući i ponekog Hrvata, na put kreće u proljeće 1916., praćena fanfarama i glazbom. Svi vojnici prije polaska prolaze kroz stroge liječničke preglede. Car i kralj Franjo Josip pri tome, neuvjeren u uspjeh misije, pesimistično izjavljuje nešto u stilu: „Ove dečke više ne ćemo vidjeti!“ Po svom prvom zapovjedniku, ekspedicijske postrojbe dobivaju ime „Divizija von Marno“.
U Konstantinopolu su dočekani s velikim svečanostima i orijentalnim počastima, a dolaze ih pozdraviti i sam Enver Pasha te sultan Mehmed V. U kasnom ožujku nastavljaju put vlakom te zatim kolima prelaze planine Ta**us. U Damasku se opet ukrcavaju na vlak, dolaze u Svetu zemlju i prolaze kroz Jeruzalem te 12. travnja stižu do pustinje Negev gdje se u gradu Beershebi sastaju sa savezničkim turskim postrojbama.
Tu, da bi se što bolje aklimatizirali na pustinjske uvjete, redovito kreću na duge marševe. Možda otuda i moja sklonost dugom pješačenju. U svibnju tako prevaljuju 170 kilometara od Beershebe do Hebrona, Betlehema, Jeruzalema i natrag. Njihov posjet Jeruzalemu, gotovo u svojevrsnom turističkom obliku, posebno se pamti. Posjećuju razne bogomolje, razgledavaju grad, orkestar neumorno svira privlačeći pozornost cijelog Svetog grada. Smješteni su u hodočasničkom hospiciju St. Paulus, a vojna bolnica nalazi se u samostanu Ratisbonne.
U kolovozu 1916. započinje pohod na Suez, no bez uspjeha. Međutim, zahvaljujući austro-ugarskom topništvu otomanske snage uspijevaju zaustaviti britanski protunapad. Spomenimo da su Suezom nekih 17 godina ranije prošli još neki Karlovčani na svom putu u Etiopiju – braća Mirko i Stjepan Seljan.
U studenom 1916. naši topnici zimuju u Betlehemu, Isusovom rodnom gradu gdje su smješteni u salezijanskim i karmelićanskim samostanima. Tu ih zatiče i vijest o smrti Franje Josipa te tu polažu i prisegu novom kralju i caru Karlu. Stanovništvu Betlehema ostaju u posebno ugodnom sjećanju budući da se snažno angažiraju u pomaganju mještanima, podjeli hrane i ublažavanju posljedica velike gladi koja te zime vlada.
U ožujku 1917. britanski Egipatski ekspedicijski korpus kreće u snažan protunapad. Prvi britanski napad na Gazu ne uspijeva, zaustavljen je upravo ponajviše zahvaljujući austro-ugarskom (i hrvatskom) topništvu. Gubitci naših snaga su maleni, no u borbi pada satnik Wladislaus Ritter von Truszkowski. Ni sljedeći britanski napad na Gazu u travnju 1917. ne uspijeva i austro-ugarsko topništvo se ponovno dokazuje.
U lipnju na čelo britanskih snaga dolazi konjički general Edmund Allenby te u kolovozu kreće novi udar. Ovaj put Britanci probijaju obrambene linije. Naši topnici cijelo vrijeme štite povlačenje otomanskih snaga. Upravo tada se događa i znamenit juriš australske lake konjice kod Beershebe o kojem je snimljen i film Laka konjica 1987. Te ludo hrabre Australce možemo vidjeti i u jednoj epizodi Kronika mladog Indiane Jonesa.
Kasnije austro-ugarski topnici sudjeluju u dvije bitke u dolini rijeke Jordan. Uz Britance su tu i arapski ustanici u čijem djelovanju veliku ulogu ima slavni T. E. Lawrence poznatiji kao Lawrence od Arabije. Na kraju se naši topnici povlače prema Aleppu i Damasku u Siriji. Pri tome poručnik Spanner vrši i arheološka istraživanja grada Resafe.
Gdje je točno moj šukundjed zarobljen – najvjerojatnije prilikom tog posljednjeg britanskog proboja ili, što mi je vjerojatnije, nešto kasnije na Jordanu, budući da nam je ostala ta predaja da se kupao u rijeci u kojoj se krstio Isus.
Ostatci austro-ugarske ekspedicije se probijaju do Konstantinopola i konačno u proljeće 1919. vraćaju kući preko Trsta. Kojim putem su se vratili oni koji su pali u ruke Englezima, poput Mije Grčića – ne znam. Vjerojatno sličnim.
Ratni put austro-ugarskih topnika na Bliskom istoku i dalje je velika nepoznanica. Iako im je kralj i car Franjo Josip prorokovao tešku sudbinu, činjenica je da su prošli dosta dobro, uz minimalne gubitke, izbjegavši najveće klaonice Prvog svjetskog rata. Njihov pohod imao je vojnu, ali još više promidžbenu i diplomatsku ulogu s ciljem učvršćivanja veza između A-U Monarhije i Otomanskog Carstva. Moj šukundjed o svim tim velikim političkim i vojnim pitanjima vjerojatno nije previše znao. Međutim, život mu je pružio priliku vidjeti prvo Ameriku, a zatim Konstantinopol, Damask, Jeruzalem, Suez, Betlehem, Jordan i na kraju – sretno se vratiti u rodno Zadobarje. Bio je jedan od rijetkih ljudi iz toga kraja koji se mogao pohvaliti da je uživo vidio turskoga sultana.
Fotografija: Austro-ugarski vojnici marširaju do svojih odaja u hospiciju St. Paulus u Jeruzalemu. Tko zna, možda je i Mijo tu na slici, zapravo - gotovo sigurno i je.
