11/03/2023
DESANT NA CETINJE- IGRA MOĆNIKA
Mi, obični smrtnici koji smo putem blagoslovenih medija pratili dešavanja u našoj Prijestonici , da se vratim na sebe, pomislio sam da se sve ovo dešava negdje na Kosovu u onim početnim fazama šiptarskog divljanja, jer nijesam mogao da vjerujem svojim očima, čiji vid je očigledno dobro oslabio, da u dva reda, kao rimski legionari, pred puškama i bajonetima , onako razdrljene kao mlade partizanke stoje, čuče ili leže: žene.
Uzalud sam trljao oči, žene pa žene a iza njih hrabri branitelji, sa svim mogućima relikvijama od zastava do molotovljevog koktela. Bacivši pogled na onaj „ krš „ na državnoj magistrali opet pomislih, ma jesu kosovari nema ko drugi. Pogledavši iznad, sa obje strane p**a, nekoliko muškaraca se „ jaka „ sa jednom stijenom da je oburda na cestu, pa opet vidjevši da su žene podalje, sa olakšanjem uzdahnuh, velju, da ne naprave kakvo međusobno krvoproliće, s obzirom da je i to uobičajena slika ovih mjeseci.
Dalje slika ide u Prijestonicu, ublijeđeli Veljovic razgovara sa policijskim službenicima, a onda sunu kao da ga neko gurnu prema dojučerašnjim kolegama koje je da se ne lažemo poprilično baš on primio u službu i kojim zasigurno nije bilo lako i siguran sam da su proveli besanu noć vagajući šta će i kako će i vala Bogu čija sila će prevagnuti, Veselinova i njegove Sive eminencije u kožnoj udbaškoj jakni, no koju desetinu hiljada eura skuplju ili nejakog Zdravka koji jadan prima informacije sa svih strana, naravno polovinu tih lažnih informacija su upravo plasirali ti „ kadrovi „ koji još svoj hleb zarađuju gledajući kako će razbiti „ lijepu našu „ bez obzira na žrtve jer njihova glupost i sujeta dopire samo do ličnih beneficija, mogućnosti premještanja ne daj Bože na neko laganije mjesto ali koje neće biti tako uticajno, pa će ih i ženski svijet manje voljeti što je opšte poznati crnogorsko – balkanski sindrom : moć otvara i rajska vrata sladostrašća.
Skuvah kafu da se rasanim, da opet što ne pogriješim, televizija je neumoljiva, fakat slike ne lažu, želim da sve to ne gledam ali onaj đavo u čovjeku koji ko zna iz kog razloga želi da vidi zlo, namjesti se, pojača ton i još više se zadubih u "divna" dešavanja u našoj državi. Zovem druga sa Cetinja, šta se dešava brate mili, ne pitaj, evo ovi četnici nas pobiše! Šta pričaš jadan ne bio, što ne ideš kući? E neću pa da ću glavu ođe izgubiti.
PS.
Nekoliko sati posle toga ugledah scenu, učini mi se da je onaj grad u Španiji, mislim Pamplona da se zove đe pušte bikove na narod a oni ih zadražuju i čuda rade i prođe mi umirujuća misao, obično je tu pet, šest povrijeđenih mladih Španaca ( Cetinjana ) i dva tri stranca, obično baksuznih Amerikanaca ( gosti Cetinja ).
Ajde dobro, da ne povrijedim dobronamjernim savjetom mog druga rekoh čuvaj se bolan i nastavih onako uživo, ko većina crnogoraca ili manjina, ako znam Bog me ubio ko što me ubio. Vidim Filipa, i on tamo on vazda prestrašen, neko ga je zvao, morao je ko vazda doći, zvižde mu, možda i aplaudiraju, brzo nestade đe su svi nestali, kasnije rekoše u Gradskoj kavani ( Štabu ). No i ja bih, mora neko planove praviti a vojska kao svaka vojska mora naređenja izvršavati.
Pojavi se čovjek u Kožnoj jakni, ne čini ovo Zdravko, jadi će te naći i zemlju ćeš zavaditi i ljagu na našu pravdom osvijetljenu državu baciti. Sjetih se banana pa mi se to nešto ne učini logičnim ali pošto je evo trideset godina „ zagarantovana „ sloboda govora i to ni manje ni više nego Ustavom, rekoh, možda je Siva eminencija u pravu, daj brate ustoličite ga đe hoćete samo da se kakav kastig ne desi , da ne gleda nesrećni Njegoš šta mu rade crnogorci pred odavno šupljim očima, zaboravljen sa namjerom evo trideset godina.
Krenu Veselin bogami junački na kolege, polećeše „ krši „ ka policiji, podigoše se štitovi, nema šta uvježbani, a "policija" latinicom, "полиција" ћирилицом ali su đe i kad dok su trajale Litije i poneka usputna remećenja „ javnog reda i mira „.
Ovi ne bijahu lijeni, zaplaka se Cetinje, i malo i veliko, nasta bježanija baš kao u Pamploni, šta ćeš, sila ( bikovi ) Boga ne pita. Žene se trgnuše, došli su im sa leđa, kako će se sad prekompovati u prve redove a sem Sudije svi su masku zaboravili ili je nemaju ili je ne znaju upotrijebiti. Amo kastig. Greota. Šta čine ljudi ljudima. Veselina odvedoše kulturno, ipak je on bio to što je bio, za poštovanje ko ga poštuje ali bogami učini mi se da oni policajci i ne iskazaše neku veliku empatiju, mora da ih je neđe rebnuo po plati pa mu to pamte.
Pogledah u nebo, dva vojna helihoptera, posada jednog je odbila da učestvuje u ovom „ gnusnom „ činu pa je malo trebalo da se dovede od kuće druga. Specijalci, milina ih viđeti, sve po propisima i proceduri najsavremenijih sličnih službi, antiteroristička a koja bi druga jer ruku na srce uz svu moguću mjeru opraštanja, nalaženja opravdanja za obične građane, uz sva saznanja duboko poštovanog Dritana , to je bio tamni, zlokobni i teški terorizam.
Da, terorizam. Čitam ove analitičare, ma pišu li pišu ali vrlo brižljivo izbjegavaju tu strašnu riječ „ TERORIZAM „.
Ni oni ne znaju šta će sjutra biti, kakav će biti povratni odgovor Sive eminencije a treba živjeti i lagodno pisati pa eto da se oglase a da ne kažu ništa. No vazda ima avetinja pa evo izgovorih to što su oni trebali da kažu jer su tu svako malo i neka su no upitna je ta vrsta analitisanja ( malterisanja ).
Izađoše ljudi u crnim mantijama, iznad njih crni štit od snajperskog zrna i zazvoniše tužno zvona u Manastiru. Svekoliko sveštenstvo kao đeca puštena na veliki odmor potrčaše zelenom livadom u zagrljaj budućem Mitropolitu i dipratiše ga do čeličnih vrata đe hvala Bogu dragome svetkovina poče a nekoliko desetina hiljada vjernika u Podgoricu kliče, pjeva ali mora se priznati bez i jednog incidenta. Ljubim ruke, bravo.
Pažnju mi privuče čovjek u crnoj uniformi, specijalac, učesnik bitke na Košarama kako prebaci pušku iz desne u lijevu ruku i po prvi put viđeh makar u Crnoj Gori, policajac se prekrsti, vrati pušku i nastavi sa onim što mu je naređeno. Porfirije žalosno izreče to što izreče, Joanikije nešto optimističnije a istovremeno Zdravko se zaplaka u Podgorici dolazeći među vjerni narod. Desant je uspio, kako vele ima raznih puteva do Trona.
U međuvremenu bivši komadant biva pušten ka vazda što se radilo u Crnoj Gori i požuri da se pohvali kako mu je bilo lijepo u „ betonjerci „. To ti ne vjerujem pošteni Veseline.
I nikako ne mogu da zaboravim vojnu zelenu zaštitnu masku vojske Jugoslavije okačenu na vite noge Krivog iz Kotora a bijaše ih bogami podosta, pa onako se naivno zapitah, ko im ih podijeli vala Bogu milosnome? Šta su to oni znali što mi nikad nijesmo znali?
Kad se sve sabere i oduzme, Crkvi je omogućeno da uradi što je crkveno, određenom broju ljudi nije dozvaljeno da pogazi tako često pominjani Ustav, a svima nama je ostalo da se molimo i nadamo da će se ljudi okrenuti sebi, svojoj đeci, svom poslu ( ako ga imaju ), vakcinisati se, naručiti zimnicu preko penzionera i početi da se mire.
Neka Božić bude prilika za to.
Nijesam siguran tačno šta sam želio da kažem, pokušao sam da se držim činjenica, moj humor nije zlonamjeran a na kraju krajeva neka tumači svak kako hoće i to je Ustavom zagarantovano.
Srećko Vučković,
LIČNI STAV
